понедељак, 26. мај 2014.

Markiz Pjerko Bone- Mihajlu Obrenoviću

Mihailo Obrenović


Mihajlu Obrenoviću
                od
Markiza Pijerka Bone
         god. 1842

Kraj zamorja Adrijanskoga
Izgled bješe, slava, i dika
Vik jezika Slovinskoga
Pjesma grada Dubrovnika.

Pripjevano bješe od vika
Gdje s’, i kad naselio
Za ubjegnuće nesrećnika,
Ko  ‘e Dubrovnik vazda bio.

Tu  ‘e Dubrava negda bila
Posvećena Srgju, Baku,
Al Slovinska u njem Vila
Uživaše radost svaku.

Dvanêst v’jeka u slobodi
Ona ‘e časno provodila;
Al se i njom jadno zgodi:
Sad se kaže - ovdi ‘e bila -

Hudi Zmaj se k’ njome stani
Koga Korsik otok rodi;
Na privaru smrtno ‘e rani
Navideći toj slobodi.

Izdišući vidjela je
B’jele dvore zapaljene;
I plač gorki začula je
Svê države porobjene.

Eto! kako dospjela je
Slava grada Dubrovnika,
I š njim za nas propala je
Slava dičnog od jezika!

Duh se vrnu, gdje bi prije
Za podložan tu ne stati;
K vjern’jem pukom od Srbije
Iz nova će pogledati.
  
Tako djelo blagorodno
Raznalo se na daleko:
Svač’je srce njoj je harno
Svač’ju ljubav Srb je steko.

On potiče narod slavni
On će sv’jetu prekazati
Da ‘e red jezik svoj naravni
Nad svim inim proslavjati.

Megju pukom ne izbrojnijem
Mudr’jeh ljudi i hrabren’jeh,
Ako stupit u ja smijem,
Duh uza me je pokojn’jeh

On’jeh djeda ki za slavu
Puka slavnog od Srbije
Ne štediše svoju glavu,
Kak’ s’ u listim star’jem štije;

Frano dundo djeda moga
Skupa s’  Banom od Savoje
Rateć, srca slobodnoga,
Pod Biogradom poginô je.

Al pr’je smrti vidio je
Slavni v’jenac, i križ sveti
Nad Biogradom vojske svoje:
Bješe mu slatko umrijeti.

Megju vjerne sabroj tvoje
Mene tvoga poglasnika:
Sada srcem pjesni moje
Slave tebe iz Dubrovnika.


Zabavnik Dubrovačke Narodne Štionice  sv. II g. 1885.





Нема коментара:

Постави коментар